|
|
| < | veljača, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pisat ću o nekim svojim fascinacijama, objavljivat neke svoje uvrnute pričice.... u ostalom pisat ću šta mi god padne na pamet... pa nek čita kome se da... a sumnjam da će se ikome dat... a ako i bude takvih meni opet dobro... peace
Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.
Rekvijem
stojim na obali mora
fijuk vjetra sa ogoljelih strana
huka mora bačenog do žala
i pjesma što plače za njom
jer to je rekvijem za moju ljubav
za sve dane i noći
traganje za istinom do koje ćemo doći
kada umrem i odem da postanem sluga
nekom drugom što plače za mnom
D-moll
Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.
Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.
Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.
Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.
Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?
Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.
Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"
Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.
Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.
Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?
Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...
I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
Portret mog života
Mesec prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.
Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tumače,
đavo prste u farbu umače.
Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, čeznjivu,
i boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.
Roze nađoh međ' starim pismima,
modru vrpcu nad teškim mislima,
ukrah riđu iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.
Uzeh oker sa sveće svečarske,
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova
a cinober sa nosa klovnova.
Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.
Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao šapati,
niču u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.
Vetar dokono senke spopada.
Huk u ambis tišine propada.
Jedne noći, k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.
Azra
kraj tanana šadrvana
gdje žubori voda živa
šetala se svakog dana
sultanova ćerka mila
svakog dana jedno ropče
stajalo kraj šadrvana
kako vrijeme prolazilo
ropče bljeđe bljeđe bilo
pitala ga jednog dana
sultanova ćerka mila
kazuj ropče odakle si
iz plemena kojega si
ja se zovem štulić džoni (hvala)
iz plemena starih azra
što za ljubav glavu gube
i umiru kada ljube
Prijatelji i ostale bitni ljudi u mom životu
Antonet
Crnky
Navijači sa faksa
Volim posjetit
Sućuraj
Makarska kronika
Kad neko ode u nepovrat žališ za svim propuštenim pozivima. Poželiš da si češće grlio i ljubio, da si pažljivije slušao. Koliko god da si se trudio ipak je sad premalo. Sad se ne može vratiti. Ode u nepovrat i utone u tamu, zauvjek. Nikakve suze ni riječi ne mogu vratiti izgubljeno.
Zato ne stidite se reči ljudima koje volite da ih volite. Neka vam ne bude teško zagrliti i poljubiti mamu, tatu, djeda, baku, sestru ili bilo koga ko vam u životu znači jer nikad ne znate do kad će biti uz vas. Kad jednom odu i nikad se ne vrate žalit ćete zbog toga što ste propustili.
Evo ljudi ja da se javim. Mislim, ako ima još naivčina koji očekuju da ja nešto suvislo napišem. Nisam se javljao dugo, jer se hrpa stvari događala. Neću o svemu sad i na brzinu, nego u jednom od idućih blogova.
U međuvremenu su me pritisli rokovi kolokvija ( koje sam uspješno rješio 4 od 4 ), položia san vozački bez da su stradali nevini, a i polako počinjem vozit ( naglašavam nevini jer najebu oni koji izazivaju ). Pije Nove godine san bia u Grazu ( AUT ) na jedan dan i bilo je nezaboravno od samog jutra preko skidanja za slovenske granične policajce ( zezam se ) do turskih i talijanskih specijaliteta po enormnim cjenama. Kako sam iz zg putova nekoliko sati nakon dolaska iz Europe jedva san stiga.
Bia san i doma, pa je bilo nogometa i svega ostalog. Za Novu su starci bili u Tirani pa san ja bia svoga doma gospodar. Lipo je bilo. A u kakvom sam društvu slavia i nije moglo biti loše. Ali eto sad san opet u Zagrebu. Nije da guštam, ali eto me tu i šta ad mogu. Meni nije jasno kako u ovom gradu stopa samoubojstava nije enormno velika. Danas cili dan iman osječaj da je oblak na metar od zemlje, to ovde zovu magla. ??? Ništa ne vidiš na udaljenosti večoj od pet metara tako da me umalo nije zgazia tramvaj kojeg san čeka na tračnicama. Opravdanje mi je da mi je mama plava
. To sa mjestom čekanja. Katastrofa. Doma ostavim 17 stupnjeva i sunce
a ovde vlada polarna noć. A valjda će me oraspoložit trčanje na minus 10 večeras. E ako to neće ne znam šta bi moglo.
Eto pa javim se ma brzo opet. Valjda neće biti opet neki post struje svjesti. Vidimo se tj. čitamo se ljudi.
Evo me ljudi. Još jedna moja pričica. Nešto joj fali, ali ja ne mogu skužit šta. Pročitajte, pa mi napišite ako skužite.
Bjesomučan, nekontroliran trzaj i hladan znoj prenu Alexeya iz još jednog sumornog sna. Izgubljeno se osvrćući nakon par trenutaka počne prepoznavati obrise vlastite sobe u tami. Ustane i razmakne zavjese, a topli ljetni povjetarac mu nježno okupa vlažno lice. Duboko udahne i zamišljeno baci pogled na pustu Ulicu želja. Alexeya je nešto opako progonilo. Osjećao je da mu taj san polako mrači um.
Njegove muke su započele par tjedana ranije. Naime Alexey je detektiv sa mnogo iskustva iza sebe. Ali u posljednje vrijeme gradom hara okrutni davitelj, a žrtve su mu mlade djevojke koje umara na najrazličitije načine. Alexeyu su nedugo nakon početka daviteljevog pohoda dodijelili slučaj. Poziv usred noći doveo ga je na mjesto zločina. Vitka plava djevojka visjela je sa stropne konstrukcije malenog potkrovnog stana. Alexey je brzo bacio pogled po prostoriji. Koračao je prema beživotnom tijelu tiho, kao da ne želi probuditi djevojku. Bila mu je okrenuta leđima. Lagano je rukom dotaknuo tijelo. Bilo je ledeno i ukočeno. Obišao ga je i odmjerio počevši od nogu koje su bile prekrivene tamnim mrtvačkim pjegama. Pogled mu se penjao preko golog trbuha, prsiju, vrata do očiju. Bile su otvorene. Ledene, sive i tako prodorno mrtve. Obuze ga opaka nelagoda, jer ta je djevojka gledala ravno u njega. Ne, gledala je ravno kroz njega, optuživački, kao da govori „ti si kriv za moju smrt“. Godinama je radio taj posao, ali nikad nije takvo nešto osjetio. Te su ga oči progonile svaku noć. U mraku bi treptale, treptale i onda se jednostavno mrtvački ukočile u onaj isti optuživački pogled koji ga polako steže i guši. Ubijalo ga je to što nije nikako mogao ući u trag davitelju. On je i dalje harao, a Alexey je slijepo tapkao u mraku.
Gledajući kroz prozor duboko u ljetnu noć, osjećao je da gubi bitku sa svojom psihom. Napokon je odlučio. Nije više mogao. Alexey iščupa debeli kabel iz tv-a i dvaput snažno trzne njime kao da provjerava koliko je čvrst. Jedan kraj omota oko cijevi za grijanje koja se protezala visoko na zidu, a na drugom kraju vješto načini omču. Lakim potezom približi stari naslonjač mjestu s kojeg se njihao crni kabel. Spretno se popne na sjedalo, a potom pridržavajući se za zid, i na naslon. I dalje pridržavajući se navuče omču preko glave i zastane na trenutak. Kao da se nećka. Prvo spusti ruku kojom je navukao omču, a potom i drugu. U tom trenutku tijelo je izgubilo oslonac i stari naslonjač se izmakne ispod Alexeyevih nogu. Tijelo propadne, a onda se naglo zaustavi njišući se o kabel koji je bolno cičao pod težinom. Alexey je trzao nogama, koje su tražile oslonac. Vrat mu je stezala čvrsta omča, dok su mu pluća očajnički vrištala za zrakom. Pucale su mu žile u glavi, u očima. A tih nekoliko trenutaka vidio je samo oči mrtve djevojke koje su ga nepomično gledale. Još su ga optuživale. I onda su trepnule i oživile, a iz Alexeya je ispario život.
I njegova agonija je završila. Opet je bio slobodan.
… Moj dom je dole u predgrađu
Od centra prema zapadu
Gdje sunce sja, kad zalazi
Gdje sunce sja samo kad zalazi
Moj dom je tamo gdje si ti
Moja draga ljubavi
Moj dom je tamo gdje si ti, tamo gdje sam ja
Takva je moja sudbina
Tu ne može ništa niti Bog
Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom
Noćas ću priječi granicu
Okrećem novu stranicu
I u lokalu pokraj stanice
Ja pjevam da pucaju glasnice
Tu ne može ništa niti Bog
Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.
Moj dom je dole u predgrađu
Od centra prema zapadu
Gdje sunce sja kad zalazi
Gdje sunce sja, samo kad zalazi…
Volim ovu pjesmu. I moj život nalik je na nju. Osuđen sam da budem putnik. Samo ja i ne znam gdje je to mjesto koje je moj dom. Ima jedno koje je blizu. A ono je daleko na jugu. Kad je čujem, padne mi na pamet osjećaj kad odlaziš od kuće. Kad krećeš negdje daleko gdje te nitko ne čeka. Sjetim se mirisa ceste i stranog kolodvora u cik mladog dana u novom gradu. Skitnice, sneni putnici, umorne konobarice u otuđenom lokalu pokraj stanice tjeraju te da se osjetiš prazno i daleko od svega. Ta letargija se ni sa čim ne može usporediti. Loša kava na prazan želudac koji od žala za domom i straha od samoće nanosi tupu bol i vuče mučninu. Sad koliko je to od kave, a koliko od zova novog grada to ne znam. Prve zrake me kupaju dok se smeteno osvrćem sa torbom u ruci. Poruka kući „živ sam“ tek onako usput. Oni i onako ne mogu pomoći. I onda polako korakom stranca prema cilju. Kratko srce tu miruje i uživa. Brzo ga zaguši monotonija i opet ga trgne zov daljine. Koferi se spreme i ponovo na stanicu. Već navikao na rušenje mostova za sobom i stvaranja svog mikrosvijeta svaki put opet iznova. Navikao jesam, ali svaki put boli i svaki put boli sve jače. Nije lako, ali kad se spusti noć, a s njom i naslon u busu, padam kroz ambise sna. Ukočen vrat i osjećaj promjene u svilenoj zori znak su da sam opet na kraju puta. Za kratko. Dok se u glavu ne uvuče nemir. Dok duh opet ne podivlja. Osuđen da budem putnik. Osuđen da mi cesta bude jedini pravi dom. Za sad. Nadam se, i tome doći će kraj.